1.

diverse poetic forms, verses with weakened syllabics, metonymy, rhythmic prose.

Author: Miljenko Buljac, PhD, sveu?ili?ni professor u mirovini. Hrvace 158, 21233 Hrvace, Croatia.

Nikole Mili?evi?a (1922Mili?evi?a ( -1999)), hrvatskoga pjesnika koji je ?ivio i djelovao u dvadesetom stolje?u, a bio je i prozni pisac, esejist, prevoditelj, antologi?ar i znanstvenik, jedan od urednika Krugova, ?asopisa koji je iznjedrio pjesni?ki nara?taj nazvan 'krugova?i'. Knji?evna kritika nepravedno je Mili?evi?u spo?itavala 'tradicionalizam' zato ?to je pisao sonete i decime te pjesme ?vrstih, vezanih stihova, a gotovo nezamije?enima ostale su brojne mikrostrukture: pjesni?ki oblici, raznolike strofe i strofoidi, rasuti stihovi raspore?eni u nepredvidljive oblike oslabljene silabi?nosti i bez sroka.

Svi jezi?ni odabiri u funkciji su stvaranja raznolika ritma. Poetski u?inci plod su oglagoljenih metafora, dinamike koja je oplemenila njihov metonimijski sloj. Manji dio pjesama primjerci su govorne poezije bliske pjesmi u prozi, odnosno ritmiziranoj prozi. Mili?evi?evo pjesni?tvo izni?e iz duboke humanosti i modernoga senzibiliteta, meditativno je i nadasve misaono, bez podloge u?enih teorija. U interpretaciji semanti?kih slojeva Pjesme o staroj dami primijenili smo anketno ispitivanje djevojaka i ?ena koriste?i se objavama na Facebooku. Sredili smo, obradili, protuma?ili i objavili neke njihove stavove i mi?ljenja.

lirsko pjesni?tvo, krugova?i, raznoliki pjesni?ki oblici, stihovi oslabljene silabi?nosti, metonimija, ritmizirana proza.

Nikola Mili?evi? pjesnik je, prozaik, kritik, esejist, antologi?ar, prevoditelj, urednik ?asopisa te ugledni znanstvenik, hispanist i kroatist, sveu?ili?ni profesor. Biografi navode da se rodio 27. studenoga 1922. godine u Zve?anju pokraj Omi?a kao jedno od ?estero djece u obitelji Mate i Filipe, ro?ene Ka?telan, obitelji koja je od kraja 18. stolje?a redovito imaka ponekog sve?enika. Umro je u Zagrebu 1. o?ujka 1999., a pokopan 4. o?ujka 1999. na groblju sv. Kri?a u rodnom Zve?anju.

Nikola Mili?evi? poha?ao je osnovnu ?kolu u rodnom mjestu, gimnaziju u dominikanaca u Bolu na Bra?u i u splitskom Nadbiskupijskom sjemeni?tu. Maturirao je u travni?koj Klasi?noj gimnaziji, bio na ku?nji u bra?koj 'pustinji' (nastambi) Blaca. Iz memoarskih zapisa Godina u pam?enju doznajemo o mobilizaciji, ratnom putu s partizanskim odredom na Mosoru i Kame?nici, te u pohodu na Trst, ranjavanju i glasu u njegovu kraju da je poginuo, pismu i radosnoj vijesti koja je zatekla roditelje, boravku u Vrhnici i Ljubljani, doznajemo o vo?nji vlakom do Iloka, boravcima u Novom Sadu, Srijemu i osje?koj vojarni u Gornjem gradu, o otpustu iz vojske; prvom dolasku u Zagreb, povratku ku?i, posjetu stricu sve?eniku u Blacima. Tako?er, u memoarskoj prozi niz je pojedinosti iz studijskog razdoblja u Zagrebu.

Bre?i? navodi dvije Mili?evi?eve duhovne kolijevke: Zve?anje i Zagreb, Zve?anje koje ga je podiglo i Zagreb koji ga je oblikovao, isti?e pet izgubljenih godina, razdoblje od 1945. do 1950. kad se od knji?evnosti tra?ilo da slu?i politici, a trebalo ga je i puno du?im ozna?iti, sve do pojave Krugova (1952) i Tadijanovi?eve Elegije o pjesniku koji nije dugo godina pjevao iz 1953. godine (usp. Bre?i?, 2009: 662). Nakon studija knji?evnosti bavio se novinarstvom i knji?evnom kritikom pi?u?i eseje i kolumne u ?asopisu Krugovi i u Vjesniku, dnevnom listu. Bio je jedan od urednika ?asopisa Krugovi 1952. godine, u kojem je objavio niz pjesama, ?lanaka i polemika s nositeljima i zagovornicima lakirovke, koji su isticali potrebu kako knji?evnost treba biti sredstvo u slu?bi dru?tvenih funkcija. Na pragu pjesni?ke zrelosti kratko je za?utio ne pristaju?i na "duhovno nasilje" i veli?anje ideologije socijalisti?kog jednoumlja i agitpropa. Od Arhetipskim motivima tornja, ?empresa i pradjedovskog groba u ranijim uradcima (No? u Zve?anju, ?empres, Elegija za moje mrtve) Mili?evi? je uvjerljivim pjesni?kim slogom rekao tko je, odakle dolazi i kamo ide, i na toj matrici izgradio je svoj poetski univerzum predano??u knji?evnom poslanju, senzibilnosti usvojenoj na pravim izvorima onodobne francuske lirike, na zrelosti jezika te na novim pjesni?kim oblicima, a ne toliko ustaljenoj formi i zadanim vrijednostima pjesme, ?to su drugi isticali (Branimir Donat, Nedjeljko Mihanovi?). Nekoliko soneta kojima se oku?ao, samo ?to su izuzetci u razigranim pjesni?kim Mili?evi?evim oblicima.

Cvat je prva od Elegija za moje mrtve, napisana stihovima oslabljene silabi?nosti i bez sroka. ?im se spomene elegija pomislimo na elegijski distih i na parnu, glatku rimu, ali pjesnik je u ovom nizu prema svojim zamislima i odabirima tonaliteta stvarao uspje?an vlastiti tip moderne elegije. Klju?no svojstvo elegi?nosti ve? je u odabiru teme i u ozbiljnu emocionalnom ustroju kojim se s istinskim pijetetom o?ivljuje sje?anje na svoje mrtve. Njihova patnja i smrt imaju svoje plodove: tamni cvjetovi cvatu u prolje?e, a u tvrdom li??u kadulje i vrijeska bude se njihove kosti. U te?kom mirisu bilja di?u crni vapaji, a o?aj im je u kamenu skamenjen, i u zemlju zaoran. Iz njihove ledene samo?e proviruje zapla?en neki davni, nemilosni bog (op?a imenica). Elegija za moje mrtve rukovet je od dvanaest pjesama rasutih stihova. ?este su anafore (Ovdje su zasijani moji mrtvi. / Ovdje trune njihovo nadanje). Dozivanje, tre?a pjesma niza Elegije za moje mrtve svojom strukturom jo? je modernija: puna je prebacivanja sintakse u nove stihove. Re?enice su prelomljene, usitnjene, razbijene, ostavljene u dozivima, prepune upitnih intonacija. Lirski subjekt tra?i odgovore koje bi mu samo njegovi mrtvi mogli dati. (Tko je on, je li njihov, jesu li oni dali kosti njegovim udovima, jesu li njihove ruke ostale u njegovim rukama, je li iz njihove snage potekla njegova nemo? zbog koje ih doziva, je li i?ta od njih ostalo u njemu koji pognut i kao oprezan stranac ulazi u njihovu uspomenu?). Izlomljena, usitnjena sintaksa donosi umor, zasi?enje: previ?e je pitanja koja tra?e odgovore. Otud zastranjenja knji?evnih kriti?ara na ra?un "tvrdo kuhane" poezije Nikole Mili?evi?a, isuvi?e ozbiljne, mnogima stoga tradicionalne. Govorna impostacija lirskog subjekta dominira pjesni?kim diskursom ?to neponovljivim ?ine upitne intonacije. Smirenje sti?e ve? u decimi, pjesmi tradicionalnog klasi?nog oblika s prividno sa?uvanim parnim rimama, ali osvje?enoj novim nadahnu?em. Stihovi kao da su prodisali do?ivljajem djetinjstva i zavi?aja: 'gusto treperenje' lirskog subjekta prenosi se na ?arko vrenje ?edne zemlje i na "dubok ?umor ?irokih nebesa". Ocean je pun tu?ih suza i okrutnog smijeha, i on ga ne ?e vi?e nikada vidjeti. Stoga se s njim pozdravlja uz poruku: "/Ti se valjaj i razmahuj u svojoj ?irini kako te volja, / a ja ?u se stiskati u sebi (ovakvom kakav jesam) / kako budem znao i umio //" (Pred velikim oceanom).

Ve? od Vladimira Vidri?a u hrvatskom pjesni?tvu puno je pejsa?a sa zanjihanom granom kojima je svrha poezija s isje?akom zbilje, trenutak prelijeta misli, stvaranje ugo?aja i ljepote u jednom hipu. Dobri?a Cesari? stvarao je sugestiju vi?ezna?nosti ali tek u naznakama. Mili?evi? pak poigravao se sa semantikom na ne?to druga?iji na?in. Misaona slojevitost obremenila je njegovo pjesni?tvo, kako to tvrdi knji?evni povjesni?ar: "?uvstvo je ustupilo mjesto refleksiji" (Mihanovi?, 1982: 13).

Pjesma Grana je iz rukoveti Gorko more zbirke Prah zemaljski iz 1974. godine. Kao i Decima o ?itu, pjesma Grana sastavljena je od deset silabi?nih jedanaesteraca s rimom abbaaccddc, rekli bismo -obgrljenim srokom, odnosno njegovom neobi?no skra?enom modifikacijom, nastalom stoga ?to je broj rasutih stihova u pjesmi -deset, a ne osam ili dvanaest, broj djeljiv s ?etiri. I ona je dio nekog pejsa?a (1. sli?ica: ?ista je, svijetla i sva zelena, 2. sli?ica: ne?ujno se k'o lepeza nji?e, 3. sli?ica: u jutru plavom dahom je no?i umivena, 4. sli?ica: svija se tu nad na?om glavom). Ipak, zaklju?na tri stiha ove decime donose otklon, uzmak, iskrivljen do?ivljaj, nagr?ivanje sli?nih ranijih pjesni?kih predlo?aka u odnosu na Cesari?ev, u kojem je zanjihana grana izvor ?udesne ljepote.

Pjesniku Mili?evi?u nije stalo do stvaranja odu?ka ljepotom. Njegova grana u lirskom subjektu, a tako i u recipijentu stvara zebnju, prijeti padom na glavu, budi u nama strah, strepnju, prijeti kakvim zlom kojeg bismo se ?eljeli osloboditi: "/ nad na?im danom i na?im bezdanom, / nad nekom strepnjom znanom i neznanom / ?to zelenim se brani zaboravom //". Kao i prethodna, pjesma Potomak iz istog je ciklusa zbirke Prah zemaljski. I ona je decima sastavljena od pet

Lyrical Poetry of Nikola Milicevic -Opus and Microstructures distiha s parnim, glatkim rimama, i silabi?nim dvanaestercima, izuzev?i dva stiha sa slogom vi?e. Poetske vrijednosti pjesme Potomak u njezinu su semanti?kom sloju, u konativnim vrijednostima. Sna?na oznaka identiteta lirskog subjekta je u sastavnici koja upu?uje na vezanost uz zemlju koja mu je "mat". Odabir ?akavskog lika ove imenice nije motiviran srokom nego je prema njoj izabran izraz "za uzvrat". Svetost rije?i u plodonosnom je nizu: zemlja, majka, zadana rije?, zapis u drvu i kamenu, krv, patnja, tra?ak svjetla iznad pokopi?ta; tako?er i odabiru antonimskih parova: prokletstvo / znamen, dah / miris, svjetlost / tmina, zvjezdana sjajnost / mra?na dubina, gola rije? / ni?ta. Jasna potvrda jest u danoj, zadanoj rije?i, u zapisu, u rije?i koja je logos. Njome su se njegovi pretci porukama urezanim u drvu i u kamenu, znamenom svoje svetosti i prokletstva, znacima kri?a, patnje i odabranosti vezali uz zemlju. Rije?i u Mili?evi?evoj pjesmi kao da su od krvi, nabijene nepotro?ivom snagom, kao da su u?gane rije?i koje ?ele biti svjetlo iznad vje?nog po?ivali?ta, mjesta za koje je pjesnik odabrao stilem 'pokopi?te'.

Konotacije rije?i pro?iruju se na gorki znamen ?to zemljom i patnjom miri?e, rije?i koja u sebi nosi i svjetlost i tminu, sav sjaj i mra?nu dubinu. Konativne vrijednosti pjesme iznad su njezinih apelativnih: biti potomak poprima svojstva dostojna najvi?eg ?ovjeka, a to su nasljednici onih kojima je zemlja majka, onih zemljom i patnjom obilje?enih, onih koji to znamenje prihva?aju kao zada?u slu?enja, kao znamen i kri? svjetlosti, a ne tmine, u koju se neki drugi zavla?e kako bi sebi priskrbili lagodnosti i u?itke.

Mili?evi? se ogledao i sonetima: "I u svoje sonete (Rije? i prah zemaljski, Sonet u krugu...) ovaj tanko?utni, gordo ravnodu?ni i uvijek sumnji?avi pjesnik unosi duboko pro?ivljeni, sasvim osobni, ali i op?eljudski osje?aj egzistencijalisti?ke nesigurnosti, tjeskobe i trpkoga mirenja (Treba strpljivo) sa sudbinom kao nejasnim poslanstvom na koje nas je uputio Neznani, a na koje on odgovara stoi?kim mirom kao svojevrsnim idealom svojeg pjesni?tva (Ru?a vjetrova)", zapazio je Hrvoje Pejakovi? (prema Bre?i?, 2000: 504). Promi?u?i "mo? i magiju verbuma", pjesnik Mili?evi? vra?a povjerenje u rije?, a lirici njezino dostojanstvo (usp. Mihanovi?, ibid.). Putnikova pjesma je sonet iz Soneta i tercina zbirke Prah zemaljski, tako?er i pjesma Sonet u krugu. Sonet je sazdan od silabi?nih jedanaesteraca, ?vrstih, bez opkora?enja i prebacivanja. Ovim sonetom Mili?evi? je udovoljio svim formalnim zahtjevima tradicionalnog Petrarkina mediteranskog pjesni?kog oblika, u kojem se u katrenima, u logi?kom i semanti?kom smislu artikulira pjesnikova teza i antiteza, a u tercetima njihova sinteza. U katrenima Mili?evi?eva soneta pravilna je obgrljena rima abba abba, a u tercetima tako?er pravilan srok ccd eed. Lirski subjekt bi se htio na?i u nekom sjajnom gradu, gradu ?udesa, sna i zaborava, u kojem bi uz pomo? ljekovitih trava prona?ao spokoj. U zna?enjskoj antitezi, njegova se nevidljiva nada, koja ga obasjava u du?i, sve ono ?to bi toliko htio preto?iti u zbilju i ostvariti ono du?i nevidljivo, ono ?to ga iznutra obasjava i ?to bi htio posti?i u svom ?ivotu, zbog ?ega je slomljen i zbog ?ega ?ami u du?i. Sve mu je to daleko i neostvarivo. Stoga, gazi kroz polja i prelazi brda, zemlja je tvrda, njegove snage posustaju, rane ga bole, bode ga trn i kamen. Svjestan je da cilju ne ?u sti?i, da mora naprijed i?i, jer gotov je samo ako stane. Stane li, sru?it ?e sve dotad sagra?eno.

Razigranim poetskim diskursom Mili?evi? se predstavio sonetima vrijednim spomena: Na Gri?u i Sonet u krugu. Iz neonske svjetlosti Donjega grada neboder se ruga tamnim zidinama, a pod uli?nom svjetiljkom Mato?eva je spodoba u fraku (Na Gri?u). Jo? razigraniji je Sonet u krugu, igrom rije?ima i nabrajanjima blizak Begovi?evim (anti)sonetima. ?vrsta struktura strofa naru?ena je opkora?enjima i prebacivanjima, a to je ve? odmak od strukture mediteranskog soneta i zakonitosti kojima se od teze preko antiteze sti?e do misaone sinteze.

Sonet u krugu donosi igru rije?ima s odjecima brzalica, posko?ica i nabrajalica, razigranih asocijativnih nizova s preskocima misli koje uklju?uju nove digresije i nove, ?esto oprje?ne logi?ne veze, afirmacije i negacije te unose novih

Lyrical Poetry of Nikola Milicevic -Opus and Microstructures pitanja i zaklju?aka. U sonetu je sva?ta i sve, a to sve je istodobno sve i ni?ta, i znanje i neznanje, i sve je u mraku ili pak u jure?em vlaku, u oblaku ?to visi, a mogao bi taj oblak pasti, ali ne ?e, a sve to utje?e na nas i ravna na?im ?ivotom i postajanjem.

U pjesmi su zasi?eni nizovi aliteracija i asonanca, rije?i bliskog glasovnog sastava, suglasni?kih ili samoglasni?kih odabira: mraku -vlaku -oblaku; mlaku -kvaku; tugu -krugu; sva?ta -ni?ta; naopako -tako -kojekako. Navedeno glasovno podudaranje u svojoj pohrani otkriva tajnovite veze me?u rije?ima, sna?nu asocijativnost i predvidljivost u izrazu.

Kriti?ki prikaz zbirke Prah zemaljski 1976. godine Tomislav Ladan naslovio je Modernist bez modernizma, da bi pritom Mili?evi?eve procédéÄ?" ocijenio zastarjelim i neprimjerenim, ?to odlu?no pobijamo jer osim soneta i pjesama sazdanih katrenima i tercetima, nizovi su pjesama oslabljene silabi?nosti s nevezanim i rasutim stihovima, pogotovo u rukoveti Gorko more. ?to se ti?e primjedbe na staromodne zavi?ajne teme, pejsa?e i Mili?evi?ev mediteranizam, ni u tome nije Ladan u pravu jer je pjesnik prevladao deskriptivne cesari?evske note, ?to bismo mogli potvrditi nizom pjesama, tako i u nasumice odabranoj Ne ?ali, pjesmi moderne strukture.

Htjeli bismo istaknuti kako je Mili?evi?ev modernizam sedamdesetih godina donosio ?ivost poput Pupa?i?eva, Slamnigova ili pak ?oljanova, a u sonetnim uradcima Izvor, Prognani Orfej, Zemaljski hodo?asnik, Tamni krug, Sizifi, te Rije? i prah zemaljski, pjesnik je u sonetnoj formi isku?avao neke druge mogu?nosti izri?aja, i stoga ih dr?imo eksperimantalnim poku?ajima. Pjesma Zvijezde iz ciklusa Svjetlost pono?na, zbirke Nepovrat, kratkog je daha, bez sroka, pjesma je oslabljene silabi?nosti. Zavr?etci stihova nisu ?vrsta mjesta. Njezine su vrijednosti u sermanti?kim slojevima. Prema motivima: zvijezde, more, dubine, beskraj, prividno, pomislili bismo na pejsa?, na uzlet lirskog subjekta u svjetlost, u ljepotu, u do?ivljaj radosti i vedrine, ustvari, pomislili bismo na svrhu kojom je pjesnik gradio pejsa?ne u?inke. Nakon uvodnih bljeskova nastupila je tama. No? je ugasila svjetla, 'abe?imi?evski' re?eno, razobli?ila je stvari, raznijela oblike, poplavila ih svojim mrakom.

Ostale su samo razvaline, rasulo, svega je nestalo u neuhvatljivosti svojoj, potonulo, posvuda je ostao tamni nedogled. Pjesma se dovr?ila usklikom bliskim pjesniku Tagori, odu?kom raspolo?enju s nagla?enim uzdahom: "/ O zvijezde od suza i dragulja! /". Gore u praznini samo su jo? zvijezde: isplakane od suza i dragulja, nastalih od patnje, boli i od dubokog pla?a.

I kad jede ubranu smokvu ispod stabla, Mili?evi?u je to sve?ani obred kojim bi uta?io glad, ali i o?utio ?udesne sokove dare?ljive zemlje i sun?ane svjetlosti (Smokve). Od pjesnika doznajemo da sve oko nas ima svoje tajne: da ki?e ?apu?u, li??e ?umori, vjetar huji, da kamen ne?to zbori a trava mrmori (Govor i ?apat).

U nekoliko pjesama pjesnik se obra?a Neznanom koji ga je poslao ovamo neka izvr?i svoju zada?u: uzore njivu, zasadi vinograd, porine brod u more. Ni danas ne zna kako izvr?iti poslanje, oslu?kuje razgovore li??a i ti?ine tek da dozna ?to se zbiva u bistrini voda i u dubokim ogledalima neba. Ostade neuk i gol (Kao na po?etku) u potrazi za svojom Gorom uznesenja (S tihom nadom u koracima). Prejaki uzdasi i pretjerane geste rijetko se pojave u Mili?evi?evoj lirici, ako ih pak ima tada dosti?u Kranj?evi?evu jedrinu: "/ Bo?e, za?to su tvoje zemaljske stvari / tako ravnodu?ne, / tako hladne prema nama? /" (Zemaljske stvari). Ima iskrenih i poniznih zaziva: "/ Bo?e, zatvori zlim vjetrima pute, / neka svi glasovi okolo za?ute, / da se ?uje samo ?apat valova i pijeska //" (Bonaca). Kad?to u poetskim ina?icama nabasamo na pretapanja s biblijskim retcima: "/ I bla?eni koji su snili / djetinje snove, njihovo je carstvo nebesko /" (Carstvo nebesko). Mili?evi?eva djetinjstva, bilo da se odnosila na glasove ili pak jeku zvekira na ?udesnim 'dverima' (vratima) u dominikanskoj nastambi u Blacima na otoku Bra?u, kamo je kao mladi? dospio da bi nakon djedova i o?eva brata postao Nikom Mili?evi?em III., i tako nastavio sve?eni?ku tradiciju svoje obitelji. Isklesana u kamenu, izrezbarena u planinskim stijenama, nastamba je postala skloni?tem, kamenim gnijezdom u kojem su bijegom pred Osmanlijama sigurnost na?li polji?ki sve?enici, ali i mjestom ku?nje bogoslovima prije prvih svetih zavjeta. Pristup nastambi, bilo s mora ili s kopna, zahtijeva goleme napore, silaske i uspone kamenjarom.

Nenajavljeni gosti, znati?eljni turisti, stizali bi pred 'kameno gnijezdo', lupali zvekirom ?iji bi odzvuk odjeknuo nad prodolinom, u kojoj bi sve?enici ?uvali stado ili ure?ivali vinograd. ?esto bi morali ostaviti svoje poslove kako bi udovoljili gostima i proveli ih 'pustinjom', pokazali im teleskope i zvjezdarnicu, knjige i knji?nicu, etnografsku ba?tinu. Jo? u dje?a?kom dobu pjesnik Nikola Mili?evi? kucao je na tim vratima zemaljskim, a nazivao ih je -nebeskim, udarao batovima, golim ?akama i te?kim zvekirima, i slu?ao lelujavi glas i veli?anstvenu jeku, strpljivo ?ekaju?i ho?e li se netko odazvati i popeti kamenom stazom iz prodoline i ho?e li netko otvoriti tajne 'dveri'. Bez obzira na ishode, odlaskom u svijet na ?kolovanje, u vojsku, nastavak studija i sveu?ili?nu karijeru, ostalo mu je u uhu i u sluhu ono uporno lupanje i gromka, veli?anstvena jeka oko 'pustinje' Blaca. Ostala je u pjesniku ?arka nostalgija za ju?nim obroncima Bra?a, njegovu prodolju i strmim vrletima kamo ?eli po?i i nabrati plavetna vrijeska, kadulje i ruzmarina, kako bi tri opojna mirisa sjedinio u naj?udesniji miris koji du?i donosi slutnju bo?anskoga daha (Tri mirisa). Brda i bregovi primjerak je govorne poezije bliske pjesmi u prozi, odnosno ritmiziranoj prozi iz zbirke Pjesme iz ti?ine, niknule iz mira, iz duboke pjesnikove smirenosti. Pjesma se sastoji od pet sintakti?kih jedinica raznolike veli?ine raspore?enih u deset stihova s posve slobodno odabranim prebacivanjima i jednim opkora?enjem. Stihovi su sasvim oslabljene silabi?nosti ?iji su po?etci s manjim desnim uvlakama, tj. s dvostrukim lijevim rasterom.

Zna?enjske, konativne vrijednosti pjesme usmjerene su ?ivotnim lutanjima, osje?aju neispunjenosti i vapajima Bogu. Na svom putu prelazimo gore, brjegove, brda, humke i bre?uljke, uspinjemo se i silazimo, a nigdje kraja. Nigdje kona?na vidika, koraci i koraci, pra?ina nam je na obu?i, uzalud tra?imo mir, umor je u nogama, u mislima, u srcu... Vapimo iz klonulosti, tra?imo neku Maslinsku goru, nekakav gaj skru?enja i unutra?njeg pla?a, mjesto gdje ?emo se sabrati bez straha i pomoliti se bez glasa, sami, ali "zdru?eni sa svim ?to oko nas treperi i di?e" -upe?atljiva je metonimija, poetska mikrostruktura koja se uz pomo? glagola iz metafore iznjedrila, i??upala, osamostalila. Pjesnik Mili?evi? i ne slute?i odvodi recipijenta u duhovnu sferu pjesme Na?eni Bog Antuna Branka ?imi?a: "/ Bog oko tebe sja treperi miri?e i ?u?ti //". Strukturom i razmje?tajem stihova pjesma Cesta bliska je ve? navedenoj Brda i bregovi, samo ?to je ne?to ve?a od nje. Obje su iz ciklusa Zrak i zemlja. Primjerak su govorne poezije, pjesme u prozi, odnosno ritmizirane proze. Mili?evi?eva Cesta svjedo?i cijelu povijest od davnih vremena kad je bila 'kaldrma', makadamski put do dana?njih asfaltiranih prometnica.

Povijesnim spoznajama pjesnik je cesti prilo?io vizualne i vremenske konotacije, i to metonimijom, uz metaforu jednu od poetski u?inkovitijih mikrostruktura: "/ Ova cesta dolazi iz daleka i vodi bogzna / kamo /". U pjesmi sa?eto je iskustvo davnih vremena: cestom su se kretale rimske legije, potom su njome hramali umorni kri?ari. Stolje?ima poslije njih Mle?ani su vukli topove, turske karavane donosile ?ito, odnosile sol i ulje. Napoleonovi vojnici su je popravljali i ?irili, spremali se njome u velike pohode i osvajanja. Cestom su stizali i odlazili svi osvaja?i, plja?ka?i i paliku?e. Pjesma je dovr?ena zaklju?cima, promi?ljenim stavovima o cestama, stazama i putovima koje su svima veliki izazov i velika nada, mnogima nepoznanica, a putnicima tjeskoba i bol, beskraj i bezna?e. "?enomrzac nikako! Autor pokazuje suosje?anje s damom na koncu svjesnom prolaznosti svega. Mo?da je autor odbijeni prosac? Mo?da je gospo?a ro?ena u bogatoj obitelji? Mo?da su joj pomrla djeca? Pjesma je uspje?no prikazala ono ?to je bilo lijepo, a pro?lo je. Pitanja koja se name?u ?ine pjesmu jo? boljom." (Andelka Kor?ulani?).

"Pjesnik nije ?enomrzac, ali je te?ki konzervativac jer osu?uje na svoj na?in ?ivot ?ene koja se odlu?ila ?ivjeti slobodni ?ivot s ovozemaljskim u?itcima bez obiteljskih obveza. Na kraju, u poznim godinama, nije ni?ta opipljivo ostavila po ?emu bi se mogla pamtiti. Reklo bi se, ?ivot potro?en u ni?ta" (Iva Biland?i? Bara?).

"Ovo je pjesma o protoku vremena i svega ?to je u njemu. Isus je rekao neka prvi baci kamen tko je bez grijeha. Ipak, osje?a se ironija, a ona najvi?e govori o pjesniku. Ima pjesni?kog dara, dubok je, ali obra?aju?i se ostarjeloj dami, najvi?e je rekao o sebi. Realan je, ali, malo gorak" (Mara ?akoti?).

"Vrijeme nudi uspomene koje mi ?esto ne biramo" (Milenka ?uro). "Nije ?enomrzac, ali poru?uje onima koji se ne mogu zaustaviti u svojoj raskala?enosti i gube osje?aj za vrijeme koje brzo prolazi" (Katarina ?aki?).

Zaklju?imo, ve?ina anketiranih ?ena koje su iznijele svoje poglede o Mili?evi?evoj Pjesmi o staroj dami, unato? prikrivenoj osudi proma?ena ?ivota i gor?ini koja se naslu?uje, dr?e da pjesnik nije ?enomrzac, ali je nekima od njih ironi?an, konzervativan, nekima pak pou?an. Suditi o ?ivotnim izborima drugih ljudi nemamo pravo, ali imamo pravo rasu?ivati o lo?im pojavama kako nas one ne bi zarobile. U ljudskom ?ivotu ?esto se znaju nametnuti dvostruka pravila iznesena latinskom poslovicom: "Quod licet Iovi, non licet bovi", tj. "?to je dopu?teno Jupitru, nije volu", odnosno: "Nije sve za svakoga". Prema na?im ljudskim mjerilima neke prekr?ajne postupke pojedinca mogli bismo do?ivjeti humanim gestama, a bezazleni pogled na djevoja?ke razgoli?ene obline, unato? besprimjernoj razgoli?enosti, o?tro osu?ujemo. Nitko od nas svojim ?ivotom i svim postignu?ima ne stvara vje?ne vrijednosti. Svi smo krhki, slabi i prolazni. Duhovnim vrijednostima mo?emo druge ljude nadvisiti i nad?ivjeti, preto?iti svoje vrijednosti u memoriju budu?im nara?tajima, ali moramo znati da sve ?to posjedujemo, u samo jednom trenutku mo?emo sve izgubiti, tako i zauvijek nestati.

IV. PJESNI?TVO Mi bismo pak dodali da je svoje spoznaje o stihu Mili?evi? utkao u vlastiti pjesni?ki izraz, a da mu u?enost, ta silovita erudicija nije gu?ila spontani pjesni?ki govor, njegovu prirodnost i jasno?u. Onodobna kritika nije ni zamijetila vrijednost Mili?evi?eva pjesni?tva do pojave zbirke Prah zemaljski, te navodi: "Tek tada se razvidilo da kozmopolitski prevoditelj posjeduje vlastiti pjesni?ki opus u kojemu su savr?eno dobro uskla?eni lirski i intelektualni naboji, te da je po tomu vrjedniji od dobrog dijela svojih vr?njaka ili ne?to mla?ih suputnika. (...) On je ?itavog ?ivota prepjevavao tu?e pjesnike kao da pi?e svoje, a kad je sam pjevao, onda nije htio oti?i dalje od zavi?ajnih emocija, od vlastite tjeskobe i nekog samo njemu bliskoga hinjenog neznanja" (S. P. Novak, 2004: 175). Mili?evi? je Prosperovu Novaku najuspje?niji u lirskoj cjelini Elegija za moje mrtve, u kojoj ispod glasa razgovara sa svojim mrtvima: "U vrijeme estradnih pjevanja bio je pjesnik tih, strpljiv i stoi?an", Prosperov Novak isti?e njegove slobodne i raznolike oblike pjesama te vezane stihove i tradicionalne strofe (usp. ibid.). Knji?evni povjesni?ar Prosperov Novak imao je pouzdanu intuiciju u prosudbama, tek ?to bismo iznijeli kako je i on nagla?avao tradicionalne poetske oblike Mili?evi?evih pjesama s ?vrstim rimama, a one su sasvim zanemarive. Pjesnik se ogledao tzv. 'gluhim sonetima', poigravao se njihovom formom. Brojnije su njegove pjesme oslabljene silabi?nosti, raznolikih stihova i strofa, one s rasutim stihovima, raznolikim lijevim rasterima i stihovima raspore?enim u 'prividne' strofe.

Navodimo i nakladni?ki pothvat Ante ?u?ula iz 2009., njegov predgovor u kojem tvrdi: "Mili?evi? je bio moderni tradicionalist koji je rije?i uzdizao do savr?enstva, pa je zato na njih pazio, o njima mislio, s njima ljubio, niti jednu nije prosipao" (?u?ul, 2009: 6), pri ?emu ostaje nejasno?a kazana oksimoronom "moderni tradicionalist", koji dr?imo neprimjerenim. Uz ukri?ane, Mili?evi? se u ranijem pjesni?tvu neznatno slu?io i obgrljenim rimama, koje dr?imo svje?im i po?eljnim, sasvim modernim. Svojom pojavom zra?io je skromno i jednostavno, stvarao dojam introvertirana i osjetljiva ?ovjeka za tradicionalne, patrijarhalne vrijednosti, sklonost nezadovoljstvu i kad se imao komu i ?emu radovati.

Kao ?to je pjesnik Ka?telan, pokraj vrba i jablana rodnog Zaku?ca, u kamenom vijencu u kanjonu rijeke Cetine ugledao svoj prozor u svijet, tako su se s njegove bli?nje strane radovali tom svijetu u susretima s morem -Nikola Mili?evi?, uspinju?i se na planinsko sedlo iza kojeg se skrivalo njegovo rodno Zve?anje, tako?er i Josip Pupa?i? koji je razgovore s morem upravljao iz puno ve?e blizine, ne?to uzvodno s lijeve strane Cetine iznad njegova Slimena, penju?i se prema vrhovima planinske kose omi?ke Dinare iznad Dubaca, odakle je razvijao i njegovao bratske, pobratimske bliskosti ?ovjeka s morem.

Potekoh od onog kome bi zemlja mat i koji zemlji dade rije? svoju za uzvrat, tu rije? koju pisa u drvo i kamen kao znak prokletstva, kao gorki znamen, da bude sva od krvi, da ?ivi i di?e i da sva po zemlji i patnji miri?e, da u sebi nosi i svjetlost i tminu, i zvjezdanu sjajnost i mra?nu dubinu, da bude rije? gola, da ne bude ni?ta, samo tra?ak svjetla iznad pokopi?ta.

Putujem stalno nekom sjajnom gradu, gradu ?udesa, sna i zaborava, gdje ima divnih ljekovitih trava koje bi mogle da mi spokoj dadu. Putujem, nose?' nevidljivu nadu koja u meni iznemogla spava te me iznutra katkad obasjava, kad ?amim, slomljen, u jadu i padu. Gazim kroz polja i prelazim brda, snaga se gasi, a zemlja je tvrda, rane me bole, bode trn i kamen. I siguran sam: cilju ne* ?u sti?i, ali svejedno moram naprijed i?i, jer znam: gotov sam, samo ako stanem.

I znam i ne znam i ?utim i tako sve je u krugu i sve je u mraku, i mislim o vlaku ?to juri, o oblaku ?to visi i mo?e pasti, dolje, lako, al' ne*?e. Za?to? -Nije valjda svako letenje zato da padne? u mlaku. ?ak i za jàku obje?en o kvaku ne mora biti zlo i naopako, ali uglavnom jest, i eto tako i znam i ne znam: u mraku, u krugu od slavoluka, birtija, grobi?ta provla?i se i plete kojekako sunce kroz tugu i magla kroz dugu i ima sva?ta i sve je -sve i ni?ta.

Ne ?ali, nikad ne ?ali. Sve ?to je bilo, bilo je tvoje. Idi i dalje spokojan k'o ?to si do sada i?ao. I na?e? li jedan stih, jedno milosr?e, umrijet ?e? miran na ovom kamenu koji te iz utrobe svoje u svijet izbacio.

Pogasili se jasni bljeskovi svjetlosti. No? je poplavila stvari, raznijela oblike i posvuda ostade samo nejasan odsjaj rasapa i razvalina. Sve je nekud potonulo, ugaslo, nestalo u neuhvatljivosti. Svuda tamni nedogled, a gore, u praznini, Zvijezde. O zvijezde od suza i dragulja!

Udarali smo te?kim zvekirima, batovima i golim ?akama na vrata nebeska i vrata zemaljska. Jeka je odjekivala i njen lelujavi glas Slu?ali smo napeto i ?ekali ho?e li se netko odazvati, ho?e li od?krinuti nevidljive, uklete dveri pred kojima smo stajali pomalo izgubljeni, pomalo zaneseni. I opet smo lupali i tukli i ?ekali a nismo ni bili svjesni da nama i nije do toga da se netko odazove i da se vrata otvore. Nas je zapravo opijalo samo na?e uporno lupanje i ta gromka, veli?anstvena jeka.

Gore, kolike gore, bregovi, brda, humci i bre?uljci! Koliki usponi i silasci, a nigdje kraja, nigdje kona?na vidika. Koliki koraci, koliko pra?ine na obu?i, koliko umora u nogama, u mislima, u srcu! I onda vapaj iz klonulosti: Bo?e, ima li za nas, negdje, neka Gora maslinska, neki gaj skru?enja i pla?a unutra?njeg? Da se saberemo bez straha, da se pomolimo bez glasa, sami a zdru?eni sa svim ?to oko nas treperi i di?e.

Ova cesta dolazi iz daleka i vodi bogzna kamo. Njome su se u davna vremena kretale rimske legije. Njome su hramali umorni kri?ari. Po njenoj kaldrmi Mle?ani su vukli topove i turske karavane su donosile ?ito a odnosile sol i ulje. Napoleonovi vojnici su je popravljali i ?irili, spremaju?i se za velike pohode. Njome su stizali i odlazili svi osvaja?i, plja?ka?i i paliku?e.

Jer svaka cesta je veliki izazov i velika nada. Svaka staza je tjeskoba i bol. Svaki put je beskraj i bezna?e.

Nad va?om sijedom glavom lebdi daleko vrijeme, bjelina pradavnih dana pada na va?e tjeme. Zovu vas ?ume i trube, jeleni, smioni lovci, pusta, zelena bespu?a, blistavi vidikovci. Vi divna, stoljetna gospo u starom naslonja?u, za vama davne gozbe i plesne dvorane pla?u. Da li to pepeo sipi po vama iz visina ili pra?ina zvjezdana s mirisom ru?e i krina? Labudi svitanja nose, bjelina svijeta se hvata, zelena jutra gore od cjelova i zlata. U va?im mirnim o?ima pro?lost drhti i snije?i i dah drugoga svijeta na va?oj crnini le?i. Oko vas mrtve stvari, klavir, vaze, portreti, praznina uspavana ti?inom svojom prijeti. Sve je usnulo davno, sve kao mrtvo sniva, samo vi posred svega, nepomi?na a ?iva, u svom pogledu mirnom ?uvate daleke dane, za vas jo? uvijek ?ive, a davno pokopane. Kako li trajete s teretom svionih uspomena, kako vas dotukla nisu ona grka vremena? Iz kog li ste doba stigli, iz kojih spomenara, i ?to ?ete vi, gospo stoljetna, stara?